Dragan Berislav Jović

Okano....
svaki dan sam tu ali pobogu prsti su toliko teški da nešto napišem...
Jer što više vremena prolazi, ja manje mogu da prihvatim tu bolnu
činjenicu da te nema tu.....
Tvoj rođendan....Ovo je prvi put da nisam mogla ništa napisati...
Ali ne jer sam ga zaboravila...ne....nisam mogla jer sam ga slavila s Tobom...
Samo ti i ja....
E sunce moje koliko ti meni nedostaješ....svakim danom sve više....nema tih riječi
koje će ikada u ovome životu moći opisati koliko te volim....
Volim te manjeviše nego juče ali manje nego sutra....te riječi posvećene su Tebi dušo moja....
Čuvam te duboko u svome srcu ali nikada dovoljno duboko da te se ne sjetim svaki da...
Tu si samnom kad se probudim i kad idem spavati...Ti si tu....
Ne bojim se ničega u životu jer znam kud god krenem Ti ćeš me tamo čekati....
I sa osmijehom se radujem danu kada će mo opet biti zajedno.....
Volim te i voljet ću te vječno....
Znam da te riječi smiješno zvuče ali samo Bog dragi zna šta si Ti meni bio i ostao....
"Kreni dalje" su često riječi koje čujem ali nitko ne shvata da je bez tebe život stao.....Još uvijek ti se nadam i još uvijek te tražim svugdje i svukuda.....I još uvijek se nadam probuditi iz ovog dugog i nimalo lijepog sna....
Ljube....čuvaj jedno mjesto za mene na svome oblaku.....i molim te čuvaj svoje najmilije...

Volim te

Zauvijek tvoja Katarina

      
                                               Oktober 14, 1985 ... Oktober 14, 2012      


       

            

Your birthday is a special time to celebrate, the gift of ‘You’ to the world,but now with a sweet sorrowful taste
Tvoj rođendan je posebno vrijeme za slavlje ,dar 'Tebe' ovome svijetu,ali sada sa okusom tužne čežnje.

Ja sam autor vlastitog života, na žalost, ispisujem ga direktno u olovci i ne mogu izbrisati svoje greške

Tu si, osjetim te svaki dan, danas, juče, prekjuče...i sve dok ovo srce bude kucalo ja ću te osjećati....
11.09.2009 čitam tvoju poruku napisanu meni...s osmijehom odgovaram i radujem se našem dogovorenom susretu...."ubrzo mostarko moja"rekao si....
12.09.2009....moj svijet se ruši...osjećam se kao u kristalnom dvorcu na kojeg sa svih strana bacaju kamenje...čujem samo prasak i hodam bosa po staklu u nadi da ću te naći, da ćeš me zagrliti i reći da je sve samo ružan san...
12.09.2012...tri godine kasnije ja još te uvijek tražim....tražim te jer si mi rekao da se "ubrzo vidimo" ali tebe nema....nema te a toliko si mi potreban....trebam te jer te volim.... vraćam film u glavi...sjećam se onih trenutaka sreće, smijeha, zezanja, zagrljaja, pogleda i neostvarenih planova...sjećam se najljepšeg ljeta mog života provedenog s tobom...i još uvijek molim Boga da je ovo samo ružan san...kažu uspomene te čuvaju od zaborava....ali ne!!!...ljubav nas sviju prema tebi te čuva od zaborava...jer uspomene nastaju kad se nešto završi, kad je nešto gotovo, kada nekoga više nema...ali ti postojiš, ti si tu....čuvam te u sebi jedini i sve dok me bude bit će i tebe....ti nisi otišao...ti si se samo sakrio iza bijelih oblaka...fališ mi Okano, nema tih riječi koje mogu opisati koliko....nema sreće u mom životu jer ti nisi tu, prekrivam suze osmijehom koji je na mom licu poput maske koja sakriva stvarnu mene od ljudi....iskrenog osmijeha nema kao ni radosti...jer 12.09.2009 moj svijet je stao....ne vrti se više....ne funkcionira....i mogu proći još pusti dani, sati, mjeseci i godine ali moja ljubav se ne mjenja niti će iko ikada biti dostojan da bude voljen mojim srcem osim tebe...moju ljubav i sjećanja na tebe i na naše vrijeme mi nitko ali baš nitko ne može i uzeti....

Volim te Okano,

Zauvijek tvoja

Katarina 

"volim te i voljet ću te do kraja života Anđele moj jedini" 

Treća godina je prošla, a u mojoj glavi i danas September 11,2009, godišnjica tragedije u Njujorku i tko zna po koji puta ponovo slušam naš posljednji telefonski razgovor.Ni u snu nisam pomislio da bi to mogao biti i naš posljedni razgovor na ovome svijetu!Nakon dolaska kući toga teškoga popodneva ispunjenog južinom u zraku i zavijanjem južnoga vjetra trebalo je mamu Ines odvesti u "Astoriju" na njeno druženje sa prijateljicama.Nazvao sam Dragana i pitao ga da li je u gradu te može li on mamu odvesti da se ja ponovo ne oblačim.
Draganov odgovor je bio:
"Ok tu sam, može, samo neka bude točno u 20 h i 05 min.ispred zgrade".
Rano ujutro slijedećega dana teška noć i bolna vijest koja je rastrgala našu dušu i promijenila živote zauvijek !
Imati ,voljeti pa se onda na ovakav način rastati to je najveća bol ljudskoga srca.Ta bol je cijena kojom plaćamo za ljubav.
Na najgori mogući način smo spoznali osjećaj koji vlada u nama ,da kada samo jedna osoba nedostaje na zemlji izgleda kao da je cijeli svijet prazan.To je dovelo da počnemo o životu razmišljati na sasvim drugi način.
Bog nije obećao uvijek plavo nebo, cvijećem posute  puteve,kroz čitavi naš život. Bog nije obećao sunce bez kiše, radosti bez tuge, mir  bez boli. Ali Bog je obećao snagu za dane, odmor  poslije rada, svjetlo za puta. Milost u suđenju, pomoć odozgo, vjernu simpatiju, besmrtnu ljubav. Bog djeluje na tajanstvene načine, načine  koji nas upućuju da se  pitamo: "Zašto?" Zašto GA je morao uzeti u tako ranoj dobi? Ja mislim da je ON bio anđeo poslan ovdje samo da za kratko dotakne srca mnogih.

Čudo života se održava u ljepoti tišine, slavi sunčeva svijetla .. slatkoći svježeg proljetnog zraka, tihe snage zemlje, i božije ljubavi koja leži u istinskom korijenu svega.

Pune tri godine su prošle od tvoje promocije , ali kao da je vrijeme stalo. Sine , volimo te , nedostaješ nam ....

Jedini,
vrijeme bezsramno prolazi a ja se još uvijek nisam makla s mjesta. Nisam i ne mogu jer prebolan je život bez tebe
ali ga ipak nekako živim. "Još uvijek sanjam da samo zajedno ko nekad davno ti i ja al jutro svaki put mi pokvari tu slatku prevaru iz sna..."...da okano još uvijek zamišljam da si tu, na svaki zvug mobitela ponadam se i poželim da si ti, svaki put kad idem u Čapljinu zamišljam da ćeš me ti dočekati da ću te vidjeti, zagrliti......Ali tvoj osmijeh, tvoj glas ne čujem...tvoj zagrljaj ne osjetim....Tvoje slike su svuda oko mene i vidim te u svakom leptiru što leti, u svakoj toploj zraki sunca u svakoj zvijezdi što noći sjaji na nebu, osjetim tvoje ruke u vjetru i imam osjećaj kao da me grliš....a ti mene Okano možeš vidjeti u svakoj kapi kiše.....Nedostaješ mi Okano neopisivo, za to stvarno ne postoje riječi i ne želim da postoje jer kada bi mogla opisati koliko mi nedostaješ onda to ne bi bila ona čista i istinska ljubav. Toliko sam ti toga još htjela reći i toliko toga s tobom doživjeti ali.....Okrećem svoj život svaki dan na novo i pitam se ZAŠTO????
Volim te zauvijek Okano tvoja
Katarina 

Prvi zvuk koji svako ljudsko biće čuje su otkucaji dva srca.
U vodenoj  utrobi naše majke, mi doživljavamo osjećaj sigurnosti
i pripadnosti, jer čujemo vlastiti otkucaj srca zajedno sa majčinim,
koja nas nosi devet mjeseci.
Kada izađemo kroz čudo rođenja da hodimo ovom zemljom ,
drugi otkucaj srca nestaje.
Ljudska bića znaju  u svojoj dubini  da nešto nedostaje i
mnogo vremena  prođe za života u potrazi za nestalim srcem.

(Jamie Sams)

S vremenom osjećam da sam osoba sa dva lica.Prvo lice je ono koje svatko vidi i pokazujem ga i mojoj obitelji da ne osjete moju žal.Ali drugo lice je pravo lice, nešto što samo vidi naš Stvoritelj i poznaju oni roditelji koji su za  svoga života na Zemlji izgubili svoje dijete!
Žalost dovodi čovjeka ozbiljnom promišljanju izoštrava razumjevanje i omekšava srce.Želim naći riječi, da sebi mogu reći da se osjećam bolje i da će jednog dana biti mir u mom životu, ali  još ništa nisam pronašao osim kratkotrajnih predaha.Unuka Leona je jedan predah.Ostala je i vjera koja daje nadu.Ali znam, sa Božjom pomoći proći ću kroz svaki dan i bit ćemo skupa ponovo....jednog dana."Vrijeme" je učinilo da plačemo manje, ali plač nikada nije prestao.Spomen njegovog imena, njegove slike, ili samo puke misli na njega donesu suze.Smrt nas je zarobila u naše "vrijeme" s našim djetetom.

Sa Draganom smo zauvijek. Kako god bilo, stvarnost nas uputi  na groblje (a mene  na svakodnevni posjet ovoj stranici) da ga vidim , da se sretnemo,da porazgovaramo. Ali kada god se sjetim ili vidim da je ime NAŠEG DIJETETA urezano na nadgrobni kamen osjetim probadanje u želucu „knedlu“ u grlu , veliku prazninu....to je nemoguće opisati.O Bože naš dragi , pa njegovo ime treba biti na diplomi, svadbenom pozivu, najavi rođenja , posjetnici – svugdje , ALI NE JOŠ  na nadgrobnom kamenu !Dijete za roditelja znači ljubav ma koliko ih bilo i ostaje uvijek dijete bez razlike na dob. 

Kada je Dragan pokopan, mi ne samo da smo pokopali njega , nego i život kakav znamo i koji smo živili svakodnevno.Kada je on umro mi smo isto tako pokopali Njegovu zemaljsku budućnost dostupnu našem shvatanju : njegov dan vijenčanja,njegovu ženu,djecu i našu buduću unučad.Snovi, nade, radosti, srca i duše su umrli zajedno s njim. Odsutnost  našega dijeteta se osjeća uvijek i posvuda.