Danas se obilježava četvrta godišnjica dana, kada su moje srce i duša izgubili mir.A život je putovanje koje ne završava samo smrću, završava sa bolom u srcu, ne za mrtve, već za žive. Teško je pomiriti um i srce. I još uvijek, nakon toliko vremena moje srce ne može prihvatiti ono što moj um već odavno zna. Pokušavam pronaći i shvatiti smisao života u ovom svijetu i našeg postojanja na ovoj Zemlji,ali mi nemamo načina da ga pronađemo.Tužno je , jer život i vrijeme koračaju u jednom smjeru, a sijećanja u drugom.A, bol ide zajedno sa sjećanjem, ali i zahvalnost radi sjećanja.Uspomene su sjećanja na jedno vrijeme koje živi zauvijek duboko u našem srcu.
Jednom davno, mi smo plakali tako jako da smo mislili da ćemo umrijeti. "Vrijeme" je učinilo da plačemo manje, ali plač nikada nije prestao. Teško je zaboraviti nekoga do koga vam je stalo, a pogotovo vlastitog dijeteta, kad je puno stvari koje vas podsjećaju na njega. Spomen njegovog imena, njegova slika, ili samo puke misli na njega donesu suze. Smrt nas je na neki način zarobila u naše "vrijeme" s našim djetetom.Mnogo puta sam se sjetio U NOĆI DRAGANOVA ROĐENJA mog nijemoga razgovora sa našim Stvoriteljem,bez ijedne izgovorene riječi. Bože naš, da li je to bio jedini način da pokažeš da si svemoguć , da budem ovako kažnjen „zbog našega razgovora bez riječi“ odnosno moje sumnje u Tebe i da na teži način naučim lekciju : Imati, voljeti, pa se onda ovako bolno rastati, da je to najveća tuga jednoga srca,a bol je cijena koju plaćamo za ljubav!
Tješim sebe spoznajom da svatko želi sreću, nitko ne želi boli. Ali također je istina da se ne može imati samo svjetlost bez sjene, ili duga bez bar malo kiše,ili.... Ponekad vam život baca zakrivljene kugle i tebe,mene, bilo koga može promašiti ili pogoditi .
Život je toliko nerazumljiv i ironičan ,ali ponekad bolno poučan, obavije nas tugom ,da spoznamo što je sreća. Na nesreću naučili smo opet na teži način da je ponekad život težak učitelj, jer nam prvo dade bolan ispit,a potom uslijedi lekcija.
I na kraju mi smo sada drugačije osobe i možda će proći mnogo vremena , ali sada kao osobe drugačijeg pristupa životu, prije nego dosegnemo osjećaj unutarnjeg mira , ili da li će se to desiti ikad ?
Memories and thinking over
Today marks the fourth anniversary of the day I lost a piece of my soul and heart. Life is a journey that doesn’t end in death only, it ends in heartache, not for the dead, but for the living.
It’s difficult to conciliate the mind and heart. And still,after all this time my heart can’t accept what my mind since long knows. I am try to found and understand a meaning of life in this world and ours being on this Earth, but we don’t have the means to find it.
It's hard, life and time moves in one direction,memory in another (W.Gibson).There is hurt along with the memory, but also thankfulness for the memory. A memory is a keepsake of time that lives forever deeply in the heart. Once upon a TIME, we cried so hard that we thought that we were going to die ourselves. TIME has made us cry less; but, the crying is never over. It's hard to forget about someone you care about , especially own child ,when lots of things remind you of them. Death has robbed us of our TIME with our child. A mention of their name, an image of them, or just the mere thought of them brings tears.
The truth is, everybody wants happiness nobody wants pain. But also the truth is we can’t hav a sunshine without a shadow, or a rainbow without a little rain... Sometimes life throws you curved balls and you either have to hit it or miss. Life is unexplainable so ironic to understand fully, but sometimes painful instructive, it takes sadness to know what is happiness.Unfortunately we've learned, the hard way that sometimes life is a hard teacher because she gives the painful exam first, and then teaches the lesson.
And at the end we are a different persons now and maybe it may take a long time before this different persons reaches a point where we might feel peace, or if we ever will.
.jpg)
